Abstract
Kršćanska teologija stvaranja pridonosi rješavanju ekološke krize, kao potvrda temeljne istine da je vidljivo stvorenje božanski dar samo po sebi, „iskonski dar” koji stvara „prostor” za osobno zajedništvo. Zapravo, ispravna kršćanska ekološka teologija jest u primjeni teologije stvaranja. Pojam „ekologija” objedinjuje dvije grčke riječi, oikos (kuća) i logos (riječ): fizički okoliš ljudskog postojanja može se sagledati kao svojevrsno „prebivalište” za ljudski život. Imajući u vidu da nutarnji život Presvetoga Trojstva podrazumijeva zajedništvo, božanski čin stvaranja posve je slobodan od nužde za stvaranjem sudionika koji bi sudjelovali u tom zajedništvu. Stoga je moguće ustvrditi da je božanska zajednica pronašla svoje „prebivalište” u stvorenom kozmosu te je moguće govoriti o svemiru kao mjestu susreta u svrhu osobnog zajedništva. Ovaj članak pruža uvid u doprinos istočnoga kršćanstva teologiji okoliša.