Abstract
Usvajajući općeprihvaćenu složenost pojmova “znanje” i “spoznaja”, autor u ovom radu pokazuje kako se ni znanje ni spoznaja ne mogu i ne smiju redukcionistički poimati u smislu njihova reduciranja samo na umni i racionalni (u)vid stvarnosti. I jedna i druga stvarnost ulaze u područje onoga što označujemo kada govorimo o integralnom ljudskom iskustvu, o uvažavanju, naime, apriorne i aposteriorne interakcije spoznavajućeg subjekta i spoznajnog/spoznatog objekta. U takvom svjetlu vjera se pokazuje kao specifično znanje navezano na pred-odluku, na stajalište koje zbilju ostavlja otvorenu transcendenciji, ustvari, konačnom smislu. Vjeru se može označiti kao specifično znanje o svim drugim znanjima, kao utemeljenje, određenje i kvalificiranje drugih znanja njihovom usmjerenošću cjelini zbilje. Do takvih uvida autor dolazi analizom teorije spoznaje i ograničenja svakoga znanja.