Abstract
Matija Divković svoje je najopsežnije djelo ‘Besjede’ sastavio prema četirima latinskim zbirkama propovijedi. Iako nastalo u 17. stoljeću, ono većim dijelom slijedi retoričke i strukturne značajke srednjovjekovnih tematskih propovijedi koje su se u dobroj mjeri oslanjale na biblijski tekst, ali i na brojne komentare biblijskih knjiga. U ovom radu istražit će se Divkovićev odnos prema prevođenju biblijskih citata koji u ‘Besjedama’ imaju različite funkcije u skladu s načelima ‘ars praedicandi’. U svrhu analize njegovih interveniranja u biblijski tekst, čime je ponajprije pridonosio prenošenju jasne, utemeljene i ispravne moralne pouke, njegov će se prijevod usporediti s Vulgatom i Kašićevom Biblijom koja je po vremenu i okolnostima nastanka najbliža ‘Besjedama. Osim toga, takva usporedba pridonosi poznavanju razmjera Divkovićeva utjecaja ne samo na franjevačku književnost 17. i 18. stoljeća nego i na isusovca Bartola Kašića, autora prvoga prijevoda Biblije na hrvatski jezik. Vrijednost je tog prijevoda, među ostalim, i u tome što pokazuje da se Kašić koristio jezično-stilskim svojstvima starijih prevoditelja nabožnih djela i biblijskih tekstova. Osim analize Divkovićevih tumačenja biblijskih navoda i njihova stilskog obilježavanja, naša je namjera usporedbom s Kašićevom Biblijom pokazati da je na jezično-stilskoj razini postojala uporabna norma koju su nabožni pisci slijedili, tj. literarna koine koja je povezivala hrvatsku književnost dalmatinsko-dubrovačkoga kruga s bosanskofranjevačkim, a koja je utjecala na širenje štokavštine u pisanoj praksi i procese standardizacije hrvatskoga jezika na štokavskoj osnovici.