Abstract
Studija istražuje konstituciju čovjeka u Post 1–2, proučavajući važnije tekstove o stvaranju čovjeka u Mezopotamiji i biblijske izvještaje u Post 1–2. Pregled tekstova iz Mezopotamije pokazuje da sve ondje prisutne tradicije naglašavaju božanske elemente u konstituciji čovjeka, a analiza Post 1–2 otkriva da se oba biblijska izvještaja, i svećenički i jahvistički, takvim idejama protive. Svećenički opis stvaranja čovjeka na sliku Božju (Post 1,26-27) niječe supstancijalnu vezu Boga i čovjeka, koju ističe babilonska tradicija o stvaranju čovjeka od božanskog mesa i krvi, i uvažava samo formalnu vezu, odnosno rašireno uvjerenje o sličnom obliku ljudskog i Božjeg lika. Prema mišljenju svećeničkoga pisca čovjek je sazdan od zemaljske materije, ali oblik ljudskog tijela izvana i iznutra nalikuje Božjem liku i taj božanski oblik omogućuje zemaljskoj materiji bogoliko djelovanje. Jahvistički opis stvaranja čovjeka od praha i daha života (Post 2,7) negira postojanje klice života u zemljanoj konstituciji čovjeka, što naglašava sumerska tradicija o stvaranju čovjeka od božanske zemlje, te pokazuje da je čovjek u svojoj biti smrtno biće. U zaključku studije iznose se najvažniji rezultati te ukazuje na važnost zemaljske antropologije u Post 1–2 za suvremeni teološki diskurs i za kršćansku vjeru.