Abstract
U ovom članku autor analizira osobitu vezu koja postoji između židovskog naroda i Svete zemlje. Židovski narod preživio je brojna iseljavanja i useljavanja u svojem trajnom hodočašću prema „Obećanoj zemlji”. Ta hodočašća uspjela su izgraditi, oblikovati i održati židovski nacionalni identitet u najtežim trenutcima dugotrajnog egzila.
Prvi dio članka sastoji se od općenitog uvoda, nakon kojeg slijedi glavni prikaz iseljavanja i useljavanja u povijesti židovskog naroda. U središnjem dijelu članka raspravljat će se o dvjema glavnim temama. Prva je teološko značenje iseljavanja i useljavanja Židova kao znak božanske providnosti te primjena ideja nagrade i kazne kojima se izražava ispunjenje proroštava iznesenih u Tori i knjigama židovskih proroka (težak izgon, uništenje Obećane zemlje te njezino opustošenje tijekom vremena egzila, ali i povratak izraelskog naroda u nju). Druga tema je ljubav i čežnja židovskog naroda za Cionom, gdje će autor pokazati kako su Biblija i duhovni vođe, rabini, pomogli olakšati bol naroda zbog izgona uvođenjem raznovrsnih blagdana, običaja i molitava kojima su osnažili kolektivno nacionalno pamćenje te održali nadu u okupljanje izgnanih, izgradnju Jeruzalema i Hrama te u dolazak Mesije. Posljednji dio članka obrađuje krize s kojima se židovski narod suočavao tijekom dugog i teškog puta do Ciona. Autor se u radu uz biblijske izvore služi i vrelima iz rabinske literature, od talmudskih vremena preko srednjega vijeka sve do modernog doba. Velik dio literature prvi je put na hrvatski s hebrejskoga i aramejskoga preveo upravo autor.