Abstract
U radu se ne prikazuje zasebna teorija oprosta iz neke strogo sekularne znanstvene discipline nasuprot onoj teološkoj (pod pretpostavkom da je to uopće moguće). Naprotiv, rad analizira prepreke i poteškoće u razumijevanju oprosta, a s njime i pomirenja, proizišle iz osnovnih obilježja suvremene kulture i stavova pojedinih građana. Terapeutska je kultura, uz naglašavanje individualizma, marginalizirala teološko shvaćanje oprosta, a s njom povezana tendencija natjecanja u viktimizaciji, čvrstim konstruktima žrtve i počinitelja, onemogućila je poslijeratnu obnovu društva. Uz to, terminološke nejasnoće oko pojma oprost javljaju se kao oblik samoispunjavajućeg proroštva, proroštva one vrste koja potvrđuje vlast pogreške. Nakon predstavljanja nekih obilježja modernog društva, nadasve terapeutske kulture i s njome olakšanog natjecanja u viktimizaciji (stradanju), rad analizira određene terminološke nejasnoće vezane za pojam oprosta. Zaključno je predstavljena teorija nadređenog identiteta koji slabi nepropusne konstrukte identiteta žrtve i počinitelja, čime olakšava procese oprosta i pomirenja, a u cilju poslijeratne obnove zajedništva.