Abstract
Cjepiva protiv Covida-19 koja su prva stigla na tržište izazivaju raspravu u javnosti, posebno među vjerskom populacijom. Budući da je riječ o cjepivima koja za biološki materijal koriste fetalne stanične linije izvedene iz tkiva fetusa iz namjernih pobačaja, postavlja se pitanje moralnog integriteta u korištenju tih etički spornih cjepiva. Predmet pokrenute rasprave je evidentno apsolutna novost našoj široj javnosti, premda se u američkom društvu ista rasprava vodila već šezdesetih godina prošlog stoljeća. Već je tada Crkva iznijela svoj stav, artikulirajući ga u kontekstu moralnog načela suradnje u zlu, koje dopušta upotrebu spornih cjepiva pod određenim uvjetima. Budući da je ovaj stav izazvao određene nesporazume i nerazumijevanja u javnosti, cilj ovog članka je ponuditi šire objašnjenje i spomenutog načela i njemu pripadajućeg stava o moralnoj dopuštenosti korištenja spornih cjepiva. Nakon uvodnog djela te govora o moralnim načelima općenito, članak detaljnije analizira načelo suradnje u zlu. Analiza tog načela pokazuje da dalja posredna materijalna suradnja u zlu, premda načelno zabranjena, ipak može biti tolerirana ako postoji proporcionalni razlog djelovanju, ako to djelovanje samo u sebi nije zlo i ako bi nedjelovanje značilo neki teški rizik ili opasnost. Nakon tematiziranja svih različitih oblika suradnje u zlu, predstavlja se njegova primjena u konkretnom slučaju spornog cjepiva. U završnom promišljanju donosi se nešto šire teološko promišljanje kojim se dodatno objašnjava opravdanost dalje posredne materijalne suradnje u zlu. Opravdana kada i ako neizbježna, a u pluralnom društvu često jeste jedina opcija kršćanske zauzetosti u preobrazbi svijeta.