Abstract
Promatrajući temeljnu misao francuskog filozofa Pierrea Hadota (1922. - 2010.) u svjetlu Heideggerova uvjerenja da ozbiljan mislilac može misliti samo jednu misao, jasno je što je Hadotova glavna ideja: antička filozofija u svojoj je biti usmjerena k praktičnoj svrsi, tj.
oplemenjivanju (vlastita) života. Zato je antička filozofija u eminentnom smislu “skrb za sebe”. U tom smislu Sokrat se može smatrati paradigmom takva nastojanja. Štoviše, Hadot povezuje praktičnost antičke filozofije i s kršćanskim duhovnim vježbama. To je omogućeno utjecajem antičke metafizike na rano kršćanstvo. Imajući to u vidu, autor u dijalogu s Hadotom razmatra mogućnost obnove modernog razumijevanja filozofije i prevladavanja njezine krize. To je moguće upravo na tragu antičkog razumijevanja filozofije kao „skrbi za sebe“.