Abstract
Etičkim propitivanjem 'skrbi za sebe' i 'brizi za drugog' autor se bavi pitanjem statusa žene, njezine važnosti i njezina etičkog doprinosa društvu. U prvom dijelu se, polazeći od antičkog imperativa 'skrbi za sebe', progovara o povijesnoj podređenosti žene i položaju žene u društvu, koji jasno pokazuje kako je antički imperativ 'skrbi za sebe' za žene vrijedio u onoj mjeri u kojoj su im to muškarci dopuštali, budući da je u patrijarhalnom društvu koji su kreirali muškarci čitava društvena moć bila u njihovim rukama. Tek nastankom feminizma i emancipacijom žena u društvu, o čemu se progovara u drugom djelu rada, žena dobiva vlastiti prostor da može 'skrbiti se za sebe'. U tom se kontekstu zapravo tek tada antički imperativ 'skrbi za sebe' pokazuje kao etički imperativ za svakog čovjeka, podjednako za muškarca i ženu, odnosno žena postaje ravnopravan partner muškarcu, što joj pripada po dostojanstvu ljudske osobe - biti čovjek. U trećem dijelu rada progovara se o etičkom imperativu koji se veže za ženu i njezina prava te o njezinoj različitosti u odnosu na muškarca. Ta različitost očituje se i na etičkom području, te je jedno od temeljnih pitanja ono kakvu etiku žene zastupaju i ima li razlike između etike muškarca i žene. Veže li se ta etika uz feminističku etiku ili uz etiku utemeljenu na specifičnosti biti žena temeljni je cilj istraživanja ovog rada. U tom kontekstu možemo reći da jedna od etika koja se temelji na dostojanstvu biti žena jest 'etika brige za drugoga', o čemu se progovara u četvrtom dijelu rada. Ta 'etika brige za drugog' dosta je slična etici koja proizlazi iz 'novog feminizma' Ivana Pavla II., o čemu autor progovara u petom dijelu rada, gdje se zaključuje da bi zadaća novog feminizma bila kreiranje 'dvoglasne kulture', u kojoj žena i muškarac stoje kao jednakopravni partneri u svojoj istovjetnosti, ali i različitosti, doživljavajući jedno drugo kao dar i obogaćenje.