Abstract
U ovom radu polazimo od konstatacije da današnje filozofske rasprave o slici čovjeka (antropologija) stoje pod snažnim utjecajem prirodoznanstvenog mišljenja. Posljednjih desetljeća u filozofiji duha prevladava fizikalizam koji se oslanja na uspjehe modernih prirodnih znanosti. Iz toga zatim proizlazi stav da je potrebno odbaciti neke bitne vidove slike čovjeka, poglavito one koji se tiču čovjekova odnosa prema transcendenciji, kao i njegove sposobnosti za etičko djelovanje. U današnjem kulturnom i znanstvenom kontekstu izgubio se svaki trag onome što smo stoljećima u kulturnoj povijesti, u povijesti religija, u filozofiji i teologiji nazivali imenom „duša“. Pojam „duša“ nije više predmet studijskog izučavanja, tek je još retorička ili pjesnička figura, riječ kojoj se pridaje puka simbolička vrijednost u popisu uhodanih pobožnih izraza religioznog jezika. U prvom dijelu rada, koji nosi naslov „Sudbina duše u doba znanosti“, pratit ćemo progresivno iščeznuće pojma ljudske duše u filozofiji, psihologiji i neuroznanostima. Moderne znanosti radije koriste pojmove kao što su: ja, svijest, subjektivnost, um, psiha, mozak, duh, a sasvim rijetko „duša“. U drugom i glavnom dijelu rada, pod naslovom „Ponovno misliti dušu u kulturi prožetoj znanstvenim duhom“ pokušat ćemo ukazati na potrebu ponovne aktualizacije pojma duše, s ciljem da se nadiđe scijentistička vizija stvarnosti i antropološki redukcionizam. Najprije ćemo razmotriti biblijsko značenje riječi „duša“, kao i njezinu funkciju u teološkom govoru. Nakon toga prikazat ćemo neke aktualne teološke pokušaje da se progovori o ljudskoj duši u obzorju današnjih znanstveno-filozofskih rasprava.
Svrha ovog doprinosa sastoji se u jednom, koliko je to uopće moguće, sažetom prikazu aktualnosti zaboravljenog pojma ljudske duše, kao i pokušaju da se taj pojam učini razumljivim suvremenom čovjeku u kontekstu prirodoznanstvene slike svijeta. Pojam ljudske duše i danas može biti „prijenosnik“ cjelovite i smislene vizije kršćanske slike čovjeka.