Abstract
Smisao postojanja čovjeka kao osobe jest dioništvo na slobodi i ljubavi. Riječ je o relacijama između osoba, te ih čovjek doživljava u blizini i susretu s drugim osobama. Premda je čovjek slika Boga kao osobe, bivstvovanje između božanskih osoba ipak je na različitoj visini od bivstvovanja čovjeka. Stoga je egzistencijalno bitno da se susret s istinskom ljubavi i slobodom ostvari na ljudskoj razini i u životnom prostoru. U tom smislu Karl Rahner govori o čovjekovu vlastitom iskustvu transcendentalnog nadilaženja i susretu u Božjem samopriopćenju. Čovjek je biće koje u utjelovljenom Logosu, Isusu iz Nazareta, može susresti ono što osobnom transcendencijom traži. Stoga se ostvarenje vlastite egzistencije može postići samo u susretu sa stvarno samopriopćavajućom Ljubavlju, koja svoje ishodište nalazi u svjedočanskom postojanju ljudske obitelji. Pandemija COVID-a 19, kao iskustvo izrazitog ograničavanja sloboda, izoliranosti i samoće globalnog društva, predstavlja dramatično iskustvo ranjivosti ljudske egzistencije, te kao takvo bitno upućuje na čovjekovu transcendentalnu dimenziju. Iskustvo razotkrivenog opasnog antropocentrizma, koji gleda zadovoljiti isključivo i samo svoj vlastiti „ja“, stoji nasuprot neotuđivog dostojanstva svake ljudske osobe i njezinog transcendentalnog iskustva communija. Upravo zato samo u procesu transcendentalnog nadilaženja ovakvog graničnog iskustva, kroz kontemplaciju, suosjećanje, odgovornost i solidarnost, te s njima povezanim otkrićem Božje samopriopćavajuće ljubavi, može započeti novo vrijeme ozdravljenja, susreta, pravde i općeg dobra, tj. vrijeme vraćanja transcendentalnog dostojanstva svakoj ljudskoj osobi.