Abstract
Dubrovnik je važan kulturni i vjerski topos na nacionalnom ozemlju, grad na svojevrsnom raskršću uljudbenih sustava, koji je, uz vjerski i državni kult sv. Vlaha, prepoznat i kao najjužniji grad s urbanim svjetovnim kultom viteza Orlanda. Ovim gradskim vjerskim i svjetovnim kultovima u Domovinskom se ratu pridružio i treći – kult sv. Nikole. Na dan sv. Nikole 6. siječnja 1991. godine zbio se najteži napad srpsko-crnogorskih agresora na grad, pa je stoga taj dan proglašen i Danom branitelja Dubrovnika. Vjerski kult sv. Nikole od 1991. godine dobiva tako posve novu dimenziju i priključuje se drugim urbanim simbolima Grada. Sv. Nikola postaje u suvremenoj memoriji Grada kult sveca zaštitnika branitelja Domovinskog rata. Ovdje se radi o posve jedinstvenom fenomenu u razvoju kulta sv. Nikole u svjetskim razmjerima, koji postaje antiratni svetac i svetac obranitelj. Cilj je ovoga rada, na interdisciplinaran način, kombinirajući povijesnu i sociološku perspektivu, steći prvi znanstveni uvid u međusobni odnos koncepata religijskog simbola, identiteta i zajednice na primjeru razvoja, promjene i značenja kulta sv. Nikole u Dubrovniku kroz povijesni kontinuitet do suvremenih zbivanja.