Abstract
Govor o pravu na privatnost osobito je aktualan u suvremeno, digitalno doba. Brojni su primjeri kršenja prava na privatnost. Iako se ono izravno tiče zaštite unutarnjeg područja ljudske osobe, njegove savjesti, privatnog i obiteljskog života, zapravo dotiče mnoga društvena područja. U kontekstu govora o pravu na privatnost veoma je važna uloga medija. Djelovanje medija usmjereno je na javnu sferu, tiče se prava na informaciju, a pravo na privatnost na osobnu sferu. Stoga su često oprečne zakonske regulative jednog i drugog dobra. Kad su subjekti prava na privatnost pacijenti, problem se dodatno komplicira jer u nekim slučajevima zaštita zdravlja poprima karakter pitanja od općeg interesa. To se osobito očitovalo u medijskom izvješćivanju o pandemiji COVID-a 19. Rad želi istražiti što o pravu na privatnost govore crkveni nauk i pozitivni zakoni Republike Hrvatske te posebno razmotriti pacijente kao subjekte tog prava u medijskom diskursu. Cilj je dati neke odgovore na pitanja kao što su: Je li javni interes znati iznad dostojanstva pacijenata? Kada i zašto je važno ne iznositi dijagnozu pacijenata? Tko ima koristi od neetičkih i bioetički neopreznih izvještavanja? Krajnja svrha rada je senzibilizirati medije kad je riječ o iznošenju činjenica o zdravstvenim stanjima osobe, vodeći se pozitivnim građanskim zakonima, načelima crkvenoga nauka i odredbama iz kanonskopravnog područja. Nakana rada nije pravno procijeniti pojedine slučajeve, već općim prikazom otvoriti pitanja i spriječiti negativne posljedice pogrešnog pristupa i neosjetljivosti za problematiku koja je predmet ovog rada.