Abstract
Način komunikacije među ljudima znatno se promijenio razvojem komunikacijskih tehnologija, posebice društvenih mreža. Posljedice novih komunikacijskih navika zrcale se u svim sferama ljudskog života. One nisu samo bihevioralne prirode već su i psihološke, kognitivne, emotivne, fizičke i duhovne naravi. Kako bi se te promjene konkretizirale, u ovom radu se analiziraju i kompariraju promišljanja nekoliko suvremenih autora (S. Tubs, N. Carr, M. Spitzer, S. Turkle, U. Galimberti, K. K. Reardon, M. McLuhan i F. Colombo) koji detektiraju znanstvene i (bio)etičke izazove u vezi čovjek-komunikacijske tehnologije. Nadalje, poštujući pluriperspektivnost kao metodološku odrednicu integrativne bioetike, identificiraju se posljedice zatvorenosti čovjeka prema čovjeku, s filozofskog, antropološkog, komunikološkog, medicinskog i teološkog aspekta. Na koncu, iz bioetičke perspektive valoriziraju se dijaloška filozofija M. Bubera i poruka pape Franje sadržana u enciklici Fratelli tutti. Cilj je pronaći orijentire u humaniziranju i bioeticiziranju (digitalne) komunikacije u svrhu revitaliziranja interpersonalnih JA-TI odnosa te izgradnje humanije „ekologije medija”.