Abstract
Knjiga Postanka ističe da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i povjerio mu brigu za svijet da nastavi njegovo djelo stvaranja. Međutim, grijehom je čovjek iznevjerio povjerenu mu zadaću i u svojoj oholosti narušio svoj odnos prema Bogu, bližnjemu i prirodi. Paradoksalno je da je čovjek tim činom zapravo ponajviše naštetio samom sebi jer grijeh u sebi uvijek ima razarajuću snagu i po naravi narušava cjelokupne čovjekove odnose. Polazeći od antropologije grijeha, a u svjetlu enciklike Laudato si', u ovom radu želimo pobliže prikazati konkretne grijehe i njihove razorne posljedice. One se očituju u grešnim postupcima prema Bogu, bližnjemu i prirodi, a očituju se, prije svega, kao ekocid, kulturocid, grijeh protiv pravednosti i međugeneracijske solidarnosti, odnosno, općenito kao grijeh protiv ljudske ekologije koji je izravno usmjeren protiv dostojanstva ljudske osobe. Grijesi protiv prirode nisu, naime, ništa manje teški od grijeha protiv Boga i čovjeka. Naprotiv, čine jednu nerazdvojnu cjelinu te se u zadnjem djelu rada posebno ističe važnost ekološkog obraćenja, budući da ga papa Franjo predlaže kao jedini put izlaska iz nastale krize i put kojim se čovjek može izliječiti od slijepe oholosti te na taj način ponovno preuzeti odgovornost za svijet koji mu je Bog povjerio na čuvanje.