Abstract
Nakon Drugoga vatikanskog sabora u Crkvi se sve više aktualizira pitanje pripuštanja žena svećeničkom ređenju. Sve glasniji pritisak laičkih feminističkih krugova izvan Crkve, ali i unutar nje, traži afirmaciju žena u svećeničkom staležu, shodno dostojanstvu svakog čovjeka i nasuprot bilo kakvoj diskriminaciji. Pape trećeg tisućljeća morali su pružiti adekvatan odgovor ovakvim zahtjevima. U njihovim istupima prepoznaje se itekako značajna uloga i nepobitno dostojanstvo žene u Crkvi. Progovarajući na više mjesta vrlo jasno o ovoj temi, Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo zalažu se za jednako dostojanstvo i prava svakog čovjeka, muškarca i žene, koje je utemeljeno na čovjekovoj naravnoj sakramentalnosti. U tom smjeru u ovom će se radu nastojati u tri koraka iznijeti viđenje trojice papa trećeg tisućljeća, koje su sličnosti i vlastitosti u njihovim promišljanjima vezanim za ređenje žena i njihovo ljudsko dostojanstvo.