Abstract
Zbog progrediranja svijeta kao simulakruma, kao kopije za koju ne postoji original, u Francuskoj se rodila ideja za jedan novi medijski proizvod. Radi se o bivšim novinarima Libérationa koji su željeli utemeljiti novi tip novinarstva i nazvali ga slow journalism. On kreće „u rat” protiv „vijesti bez memorije”, vijesti koje konzumiramo, ali ih ne promišljamo, ne produbljujemo, ne analiziramo, pa, u krajnjem smislu, i ne razumijemo, ma koliko se činile jasnima i preciznima. Na tom tragu u ovom radu propitujemo medijske izjave i geste pape Franje u kontekstu „vijesti bez memorije”, nastojeći vidjeti je li to što papa Franjo govori ili čini, od pitanja homoseksualaca, brige za sirotinju, pastorala rastavljenih i ponovno vjenčanih, odnosa prema medijima te drugih tema, nešto „revolucionarno” i „novo”, što njegovi prethodnici nisu na svoj način činili i govorili.