Abstract
Autori u radu polaze od razumijevanja ljudskog dostojanstva kako ga predstavlja Drugi vatikanski koncil u dvama dokumentima: Pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu i Deklaraciji Dignitatis humanae o slobodi vjerovanja. Suvremeno doba pokazuje duboku krizu razumijevanja ljudske osobe, iz koje se javljaju i brojne povrede ljudskog dostojanstva. Izazovi i poteškoće uzrokovani antropocentrizmom suvremene kulture izgubili su dimenziju transcendentnosti ljudske osobe. Koncilski nauk o ljudskom dostojanstvu pokazuje da je nužno i potrebno čovjeka-osobu razumijevati u odnosu na Boga na čiju je sliku stvoren i na sliku Isusa Krista – savršenog čovjeka koji je utjelovljenjem čovjeka uzdignuo na veoma visoko dostojanstvo, čime je ljudsko dostojanstvo ozdravljeno od zatvorenosti i grijeha. Suvremena kriza ljudskog dostojanstva u svjetlu kulturalnih dinamika pokazuje radikalnu dramu odbacivanja Boga, s jedne strane, i gaženja ljudskog dostojanstva, s druge strane. Bog kao izvor i počelo svega života apsolutni je izvor i jamac ljudskog dostojanstva. U svjetlu teološkog i antropološkog razumijevanja ljudskog dostojanstva potrebno je poći od cjelovitog razumijevanja ljudske osobe upravo onako kako nam pokazuje koncilski nauk o čovjeku. Čovjek je središte i vrhunac Božjeg djela stvaranja i kao takav nositelj oznake slike Božje (usp. Post 1, 26-27), te je pozvan na istinski život koji mu dolazi iz vrela kršćanske Objave.