Abstract
Ženski benediktinski samostani u Dalmaciji mahom su smješteni unutar gradova, a razvijaju se adaptacijom postojećih građevina i adicijom novih gradnji u skladu s crkvenom reformom. Cilj provedenih istraživanja je arhitektonska, stilska i urbanistička analiza pojedinih sklopova samostana, kao i slojevitost i spoj stambene i obrambene arhitekture. U vrijeme njihova utemeljenja u Trogiru i Splitu priljubljeni su s vanjske strane gradskih zidina da bi proširenjem grada i gradnjom novog obrambenog pojasa postali dio zaštićene jezgre. Istaknuti položaj u urbanističkom rasteru grada svjedoče samostan sv. Marije u Zadru uz gradski kardo s istočne strane foruma, samostan sv. Nikole u Trogiru uz južna gradska vrata, samostan sv. Benedikta (sv. Arnira) u Splitu uza sjeverni zid Dioklecijanove palače, samostan sv. Marije od Kaštela u Dubrovniku na najvišem dijelu grada uz južne zidine i samostan sv. Andrije na Rabu na gradskim zidinama prema moru. Samostanska arhitektura se u svom dugom trajanju adaptira i dograđuje, te proživljava arhitektonske i stilske promjene. Istaknuti su oni simbolički prostorni elementi u ženskim benediktinskim samostanima koji ukazuju na primjenu klauzurnih pravila u crkvi, kapeli, kapitularnoj dvorani i parlatoriju.