Abstract
Iz svih djela sv. Hildegarde iz Bingena proviru nadahnuće i upute iz Pravila sv. Benedikta. Za života cijenjena, dugo je vremena njezino djelo bilo zastrto pomanjkanjem zanimanja, da bi u 20. stoljeću bila “ponovno otkrivena” kao autorica čija djela - književnost (proza, stihovi, dramsko prikazanje), teologija, glazba, prirodna filozofija - i današnjim primateljima progovaraju kao jedinstven spoj poetskoga nadahnuća i nabožne književnosti. Ona uvijek promatra sve stvorenje kao jedno, kao Božje djelo pa stoga traži veze između povijesti svijeta i povijesti spasenja, te između stvorenoga, materijalnoga svijeta i Stvoritelja, tj. one stvarnosti koja je neprolazna. A u središte stvorenja Bog je bio postavio upravo čovjeka koji jest creatura, ali ima i dostojanstvo da bude operarius Dei. Taj panoramski pogled najjasnije dolazi do izražaja u Hildegardinim vizijama, napose u djelu “Scivias” (nastalom između 1142. i 1151. god.) koje obuhvaća različite žanrove i diskurse, od stihova preko (kraćih) teoloških traktata, do prirodnofilozofijskih razmatranja. Uz to u vizijama kombinira različite moduse (pitanja i odgovori, pripovijedanje, opis, tumačenje, komentar), a takav se postupak može nazvati specifičnim višeglasjem ili suzvučjem različitih žanrova i modusa.