Abstract
Sukob čovjekove savjesti s pozitivnim zakonom star je koliko i ljudska povijest. Iako u svojoj izvornoj formi priziv savjesti osobu ostavlja suprotstavljenu pravnom uređenju sve do žrtvovanja vlastitih dobara i vlastitog života, suvremene rasprave o prizivu savjesti niču iz pravnog konteksta. U današnjim se razvijenim društvima o prizivu savjesti raspravlja kao o pravnom fenomenu koji traži svoje opravdanje i utemeljenje, a pravna znanost raspravlja o granicama njegove dopustivosti, nudi definicije i klasifikacije, sve kako bi se našla ravnoteža između slobode pojedinaca i zaštite općeg dobra. Pitanje koje se postavlja jest pitanje granica, a ne opravdanosti prava na priziv savjesti. U radu se problematizira o pravu na priziv savjesti u crkvenom uređenju i u hrvatskom pravnom kontekstu, imajući na umu činjenicu da otpor pravnoj normi kod priziva savjesti proizlazi iz moralnog suda koji je najčešće utemeljen na religijskim uvjerenjima. U društvenom kontekstu u kojemu se znatna većina građana izjašnjava vjernicima, koji je iznikao iz kršćanskog svjetonazora i koji ima međunarodnim ugovorima uređene pravne odnose od zajedničkog interesa Crkve i države, valjalo bi povesti računa o tome te je i ovaj rad jedan od priloga javnoj raspravi na tu temu.