Abstract
Između dva svjetska rata Pariz je postao središte umjetničkog, kulturnog i znanstvenog života, a ruski emigrantski mislioci i umjetnici značajno su tome pridonijeli. Pripadali su uglavnom personalizmu, filozofskom pravcu koji je rezultirao i stvaranjem više pokreta koji su pokušavali dati odgovore na složena onodobna kulturna, socijalna i filozofska pitanja. U radu se analiziraju pojam personalizma i njegova izvorišta, prikazuje se francuski personalizam i personalizam ruskih mislilaca te se ukazuje na njihove susrete i druženja. Iako je na francuske mislioce snažno utjecao neotomizam, a na ruske pravoslavna misao, naglašava se kompatibilnost i sličnost njihovih promišljanja, njihovo zajedničko djelovanje u razdoblju prije Drugoga svjetskog rata, koje je kasnije rezultiralo afirmacijom koncepta čovjeka kao osobe, ljudskog dostojanstva, ljudskih prava pa u konačnici i ujedinjenja Europe. Zaključuje se kako u ovom slučaju uspješno uključivanje emigranata u kulturni život nove postojbine i njihovo sinergijsko djelovanje znači i svojevrsni ekumenizam prije ekumenizma. Ostaje upitno koliko je personalistička misao, koja se može shvatiti kao simbioza neotomizma i ruske religijske misli, vratila kršćansku misao u središte europske misli, ali je nesporno da je zauzela značajno mjesto u suvremenoj raspravi o idejama.