Abstract
Premda je medicinska skrb transrodnih osoba postojala već na početku 20. stoljeća, ozbiljnije proučavanje tog fenomena počelo je tek u drugoj polovici tog stoljeća. To je proučavanje pridonijelo smanjenju stigmatizacije transrodnih osoba, ali i istinskom nastojanju da im se pruži prikladna medicinska skrb i olakša neizreciva patnja koju prolaze zbog činjenice da im biološki spol nije u suglasju s rodnim identitetom. Ipak, unatoč novim spoznajama, o toj temi se još uvijek malo zna, budući da je jako kompleksna stvarnost. Zbog male količine relevantnih znanstvenih informacija i podataka otežan je proces dijagnosticiranja kao i proces definitivnog zbrinjavanja (tzv. afirmativni pristup) transrodnih osoba. Ovo osobito vrijedi za medicinsku skrb transrodne djece, čija tranzicija može započeti supresijom puberteta. Međutim, brojne su kritike te skrbi. Uza sve nejasnoće oko same etiologije stanja, golem je nedostatak empirijskih podataka na kojima bi se temeljilo ispravno postupanje, pa tako npr. opravdati blokiranje prirodnog procesa puberteta i primjenu spolnih hormona u svrhu postizanja fenotipa željenog spola. Cilj članka je istražiti spomenute kritike, kao i istražiti može li promjena spola biti bioetički i moralno opravdana. U cilju odgovora prvi dio članka predstavlja fenomenologiju transrodnosti, rodno afirmativnu terapiju i njezine kritike, dok drugi dio članka analizira moralnost rodno afirmativne terapije, odnosno bioetičku opravdanost promjene spola.