Abstract
U radu je iznesen povijesni prikaz metafizika uma od Aristotela do svetog Tome Akvinskog. Sve te metafizike uma predstavljaju, kako je nedvojbeno pokazano, razradu općih metafizičkih počela dotičnih autora primijenjenu na ljudsku dušu, a čija je bitna vlastitost sposobnost umnog spoznavanja koja ne može biti plod samo tjelesnih organa, kao što je Aristotel ustvrdio.Budući da u svih autora opća metafizička počela u bitnome izražavaju njihove svjetonazore, posljedično je i poimanje uma i duše ovisno o dotičnim svjetonazorima. Tako, filozofi antike čiji svjetonazor nije uključivao pojam stvaranja nisu uspjeli objasniti nastajanje i osobnu besmrtnost duše. Nadalje, filozofi islama čiji svjetonazor pripisuje svako djelovanje u kategorijalnom redu Bogu, nisu uspjeli objasniti kako je ljudsko umno shvaćanje vlastiti umni čin svakog pojedinog čovjeka, a što je nužno kako slijedi iz Aristotelovih argumenata. Konačno, kršćanski filozofi čiji je svjetonazor baštinio pojam stvaranja i priznavao relativnu autonomiju stvorenja, uspjeli su filozofski objasniti kako porijeklo i besmrtnost svake pojedinačne duše, tako i njeno individualno umno djelovanje.Dvije kršćanske metafizike trinaestog stoljeća, jedna metafizika bîti svetoga Bonaventure i druga metafizika bitka svetog Tome Akvinskog, posljedično su formirale i dvije kršćanske metafizike duše i uma: onu Serafskog naučitelja koja zbog univerzalnog hilemorfizma nije uspjela opisati nematerijalnost uma, koju je nužno potvrditi slijedom Aristotelovih argumenata, te onu Anđeoskog naučitelja, jedinu do početka četrnaestog stoljeća, koja je u skladu s Aristotelovim argumentima za nematerijalnost uma uspjela argumentirano opisati individualno porijeklo i nepropadljivost duše.