Abstract
Neznanje i deformacija stupovi su na kojima počiva svaka rasprava i pisanja o stradanju Židova u Drugom svjetskom ratu. Nakana rada jest otvoriti pitanja s kojima se filozofija i teologija dugo vremena odgađala suočiti. Shoah otvara teme koje uvijek u pitanje dovode Boga i čovjeka. Čovjek po svojoj naravi želi dominirati u svijetu, nametnuti vlastitu volju bez obzira na otpor, imati moć. Volja za moć, jedan od temeljnih postulata Nietzscheove filozofije, označava spontanu snagu života i stvarnosti uopće, a kod čovjeka je motiv sveg njegova djelovanja, koji se izražava kao želja za dominacijom i povećanjem moći, proizvoljnom i neograničenom vlasti (tiraniji) koja ne poštuje prirodne zakone i individualna prava. Nije nam cilj iznijeti na vidjelo Nietzscheovu pisanu baštinu, nego se zaustaviti na onim dijelovima koji su imali ili koji su mogli imati jasan utjecaj na oblikovanje Hitlerove ideologije. Hitlerov Reich i sustav koncentracijskih logora bili su golema i zločinačka organizacija ljudske normalnosti, ideološka mobilizacija prema brutalnim ciljevima banalnosti koja je u svakome od nas. Hannah Arendt svojom misli proširuje granice razumijevanja samoga događanja kroz ponašanje običnog (banalnog) čovjeka koji vođen suspenzijom grižnje savjesti ulazi u pakleni mehanizam potpunog uništenja. U događaju Shoaha tako dolazi do dubokog rascjepa tradicionalne viziji ljudskog subjekta koji zajedno djeluje i snosi posljedice. Ljudski subjekt je apsolutni gospodar života i smrti, drugi (objekt) potpunog uništenja i njegov opstanak ovisi o hiru izvan svake kontrole subjekta. S jedne strane ljudski subjekt okrutno kontrolira povijest, a s druge strane potpuno trpi povijest. Tragedija Shoaha uzdrmala je u korijenu filozofsko promišljanje i njegove teme, prvenstveno one antropološke, etičke i teodicejske, posebno odnos između prisutnosti zla u svijetu i postojanja Boga pa i samoga čovjeka.