Abstract
Članak nudi osnovne crte teološkog pojašnjenja kategorije sensus fidei. Ponajprije problematizira se nedovoljna izučenost ovoga pojma u našoj domaćoj teologiji, ali konstatira se i općenito nesnalaženje teologa pri određivanju ovoga pojma. Autori pojam pokušavaju definirati kao splet, klaster ulivene kreposti vjere i darova Duha Svetoga, ponajprije razuma i znanja, koji se očituje kao intuitivan osjet te daje nerefleksivan uvid duhovno–afektivnim putem o pravoj naravi neke pojave ili stvarnosti. Analizirajući kratak povijesni pregled razvoja ovoga teološkog pojma dolazi se do šireg obrisa njegova značenja. Nadalje, kroz ovaj rad se pokušava pojam sensus fidei staviti u različite teološke kontekste koji se mogu tumačiti ovim pojmom. Primjer toga je pozivanje učiteljstva Crkve na sensus fidei kad su se formulirala određena crkvena učenja. Nadalje, u ovome se radu želi reći kako sensus fidei nije samo kriterij prosudbe pravovjernosti, već je i pneumatološko izvorište Duhom nadahnutih praksi i učenja koji se mogu formulirati u različitim pokretima u kršćanstvu te različitim oblicima popularne religioznosti unutar i izvan Katoličke Crkve.