Abstract
Krajem prošlog stoljeća, a osobito početkom novoga tisućljeća sve se više spominje potreba obnove župne zajednice kako bi ona bila iskaz crkvenog zajedništva i središte evangelizacije, prostor za veće sudjelovanje laika kroz male bazične crkvene zajednice koje su komplementarne i nužne za rast Crkve. U tom smislu zagovara se i redefiniranje župe kao zajednice zajednicâ u kojoj bi župnik bio koordinator svih oblika kršćanskog života koji sve stvarnosti u župi povezuje u jednu cjelinu. U članku se analizira novi naziv župe koji želi biti izraz nove naravi župne zajednice te uspoređuje s klasičnom defnicijom župe. Donosi se kratki povijesni pregled nastanka pojma i njegovog prihvaćanja u Crkve u Hrvata te pojavljivanje novog naziva u novijim dokumentima crkvenog učiteljstva. Nasuprot prešutnom prihvaćanju novoga naziva donosi se kritički odmak nekolicine liturgičara na hrvatskom teološkom području koji u tom pojmu vide opasnost stvaranja dvostrukog poretka u liturgiji i organizaciji Crkve kao i suprotnost sakramentalnom jedinstvu župe. Rasprava između dvojice tadašnjih kardinala Josepha Ratzingera/Benedikta XVI. i Waltera Kaspera o odnosu između partikularne i sveopće Crkve može osvijetliti problematiku odnosa župe kao zajednice ili župne zajednice i zajednicâ koje novim nazivom za župu definiraju njezinu narav. Ratzingerov stav o ontološkom i vremenskom prvenstvu sveopće Crkve nad partikularnom Crkvom, gdje sveopća Crkva nije federacija partikularnih Crkava, može se na svoj način primijeniti i na odnos župne zajednice i svih zajednica u župi. Može se stoga reći da se pojam zajednice ne može jednoznačno koristiti za župu kao zajednicu i zajednice koje u njoj djeluju, niti da je župa neka federacija zajednica koje joj daju njezinu „osobnost“. Zaključno se može reći kako redefiniranje naziva župe kao zajednice zajednicâ može voditi prije njezinoj dezintegraciji negoli oživljenju i osnaženju.