Abstract
Kršćanska duhovnost, vjerna načelu utjelovljenja, po sebi je usmjerena inkulturaciji, odnosno oživotvorenju u određenoj kulturi, pomažući joj ne samo da u njoj ostane živo i plodno sve njezino vlastito, a što je u suglasju s porukom Evanđelja, nego da se sve to uzdigne u viši red. Taj viši red jest svetost. Svetost je dakle najviši red oživotvorenja poruke Evanđelja u nekoj kulturi, odnosno u nekom narodu. Sveci, kao konkretan plod ostvarenja svetosti u određenom povijesnom razdoblju, postaju svjedočanstvo učinkovitosti suradnje ljudske slobode s Božjom milošću. Svaki svetac i svetica dar su Božji cijelom čovječanstvu, ali posebno narodu iz kojega potječu. Taj dar ujedno obvezuje, potiče i nadahnjuje. Tijekom 20. st. milost je Božja darovala Hrvatima velike, neprocjenjive darove u osobama bl. Ivana Merza, sv. Leopolda Bogdana Mandića, bl. Miroslava Bulešića, bl. Alojzija Stepinca, bl. Marije Propetog Isusa Petković i sluge Božjega fra Ante Antića. Uz tri opće značajke hrvatske duhovnosti, vjernost Isusu Kristu, Majci Božjoj i Svetoj Stolici, u svecima i sveticama od Boga darovanim, čiji životi potiču na promišljanje i djelovanje, mogu se nazrijeti glavni pravci ili uporišne točke duhovnosti hrvatskog naroda za 21. st.