Abstract
Pjesma Ive Andrića “Pismo nikome” napisana u Berlinu (1940.) promatrat će se iz modernističke perspektive pjesničkog genija, apoteoze prirode, božanske prirode umjetnika, univerzalnog karaktera umjetnika i prirode te prisutnosti, odnosno odsutnosti Boga, pri čemu se u pjesmi pokazuje umjetnikova/ljudska potreba za stabilnošću, ali otkriva i suprotna ateološka sila kaosa ili poremećaja. Isto tako promotrit će se ideje koje se odnose na znanje, otkriveno i skriveno, ali i one koje se tiču ontoloških pitanja prisutnosti i odsutnosti. Metodološki okvir rada temelji se na bliskom čitanju (close reading) pjesme, uz primjenu uvida iz hermeneutike i religijskog diskursa, kako bi se pjesma smjestila u širi filozofski i kulturni kontekst. Cilj rada nije samo interpretacija pjesme „Pismo nikome”, već dosad neistraženo povezivanje njezina filozofskog i duhovnog sloja s Andrićevom disertacijom „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“ (1924.), kao i s dualističkim učenjima koja je u njoj proučavao. Na taj se način pjesma promatra kao nastavak autorovih misaonih preokupacija odnosom između svjetovnog i svetog, kaosa i reda, nevjere i vjere.