Abstract
Postojanje međunarodnih ugovora o pravima iz socijalnog osiguranja reguliše prenos iz jedne države u drugu državu ugovornicu, prava iz oblasti zdravstvenog osiguranja i zaštite. Iako postoje već niz godina, primjena tzv. konvencija o socijalnoj sigurnosti, i iz njih izvedenih prava, još nije dovoljno zaživela u radu zdravstvenih ustanova, već predstavljaju nepoznanicu koja se ignoriše ili se njihova primjena izbjegava. Pojedine zdravstvene ustanove imaju veća iskustva u ostvarivanju koristi iz pružanja usluga po ugovorima, ali su i kod njih prisutne rezerve i neiskorišteni potencijali. Davanje usluga inostranim korisnicima zdravstvenog osiguranja može se izjednačiti sa izvozom zdravstvenih usluga, a koji se ostvaruje u domaćoj ustanovi. Koristi od davanja usluga po osnovu međunarodnih sporazuma imaju i inostrani osiguranik, kojem je usluga neophodna, i zdravstvena ustanova koja dobija novog korisnika usluga, kao i zdravstveno osiguranje, koje posredno a nekad i jeftinije može da pokrije osigurani slučaj. Cilj ovog rada je da ukaže na potrebu aktivnog pristupa davanju usluga inostarnim osiguranicima kao i da se primjena ugovora obavi na što efikasniji način, a iz toga postignu koristi za ustanovu i za korisnika usluga.